<br /> DPS etno-inžinjering temelji se na jednoj podvali. Koja se dalje razvija i razgranjava po čuvenoj metodi neznanja i korupcije. Neznanje i korupcija joj, poput onog energetskog napitka, daju krila. Naravno, ako kaniš od dva rođena brata stvoriti dva naroda, nećeš rabiti jasne pojmove, naprotiv. Teže je, donekle, varati sa pojmom narod, jer se tome opire sam korijen riječi. Narod nastaje rađanjem, dva brata su jedan drugome rod, pa je teško bez preloma mozga tvrditi i razvijati tuđemilsko- Milov nauk - da se tu radi o dva različita naroda. Da nijesu rod ni pomoz` Bog.
Jedan je u šali rekao da od djece ima tri sina jedinca. Šala kraju, jedan se već dao separirati u zaseban etno-entitet, na preostaloj dvojici se predano radi, e da bi se „ćim prije“ oposlilo. Imamo Bošnjake kao minuli rad, na redu su Crnogorci i Srbi. Raznolikost je naše bogatstvo: Kinezi nam rade mostove, mi gradimo narode i narodnosti. Svako prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Bošnjaci su već dobrano „nacionalno“ situirani i omeđeni, i može se reći, dobro odrađen posao. Na separaciji i nacifikaciji druga dva sina jedinca radi se svim rasploživim efektivima. Ne štede se sredstva i kadrovi. Ima se, može se. (Jedan od podizvođača radova javlja se ovih dana na FB svojoj raji iz Rija, pošao malo da se odmori)
Nacija, po DPS-u
Što nema u izlogu, ima u radnji, da nacije nema trebalo bi je izmisliti. Ako je igđe tačna ona izreka da se đavo krije u detaljima i nijansama, kao otrov u sićušnim bocama, onda je to o`đe. Nacija, narod, čudna mi čuda, Tito, Blažo – nije važno. Zanago ne bi s projektom daleko odmakli da nema s time i pomoći od stranih riječi i pojmova, koji, kao korisne nejasnoće, prosto legnu kao budali šamar. Krivotvoreni pojam nacije je osim što je očaravajuće zvučan i svjež za naše uho, zaslužan što je čitava rabota otišla toliko daleko da bi je i Sveti Petar Cetinjski teško razmrsio. (Koliko se samo namučio oko bratstveničkih svađa i zađevica, sedam, osam stoljeća nakon tuđemilske epopeje). Sveti je mirio bratstva, a sad se zahvaljujući integracijama uznapredovalo: treba miriti dva rođena brata – na nacionalnoj osnovi.
Poznato je da se široke narodne mase ne bave ozbiljnim proučavanjem socioloških i društvenih fenomena i suptilnim distinkcijama pojmova narod – nacija. U ovom slučaju je neznanje rasprostranjeno i od velike koristi, što izvođačima projekta – dva brata dvije nacije – olakšava (i pojeftinjuje) posao. Tako je rasterećen drugi krak čuvene državotvorne poluge – korupcija. I ovako odoše milijarde eura i dolara, koliko bi tek koštalo kad bi svakojega „nacionalnog“ Crnogorca i „pripadnika srpskog naroda u Crnoj Gori“, prelamali dolarima.
Nacija, bez DPS-a
Nacija je strogo politički pojam, skup i zbir svih ravnopravnih građana jedne države. To valja držati u tajnosti i nejasnoći, jer tada biva jasno da je nacija vezana za demokratsko ustrojstvo države. Gdje nema demokratije i ravnopravnih građana nemamo ni nacije, nego samo rogove u vreći. Biva tadijer očigledno kako su nespojive i glupe konstrukcije: „nacionalni Crnogorac, Srbin... Srpsko nacionalno vijeće itd.“ i slični etno-separatistički alati i pomagala. A da zvuče zvučno, e vala što jes`- jes`.
Etno-inžinjering, uprkos potrošenim milijardama i korišćenju svih državnih resursa na njegovom sprovođenju – dao je skromne rezultate. „Nacionalni Crnogorci“ dostigli su ispod polovičnu većinu od 44 odsto građana CG. Razbijen je građanski koncept države i onemogućeno stvaranje CG nacije, kao ravnopravnih građana države.
Ako znamo da nema besplatnog ručka i besplatnog DPS glasača, dolazimo do poraznog računa koliko je DPS režim, zasnovan na kupovini glasova, održiv. Troškovi održavanja „crnogorskog“ DPS jezgra, uprkos gruboj eksploataciji radničke klase, uveliko prevazilaze prihode onemoćale privrede i mogućnosti državnog budžeta.
Trenutno poželjno glasačko opredjeljenje režima koji srlja u bankrot, povezivati sa „nacionalnim pitanjem“ je korisna nejasnoća, ali i znak posvemašnje zbrke i pogubljenosti DPS kompradora, koji bi istovremeno da budu i patriote i sluge stranog kapitala.